Voljela bi pronaći neku riječ koja barem približno opisuje ovo fucking stanje, ovaj osjećaj, ovo sve što me doslovno uništava iznutra i nikako ne izlazi van… ne prestaje! Ali baš NE PRESTAJE! Iz dana u dan…the same shit! Nadam se, živim, trudim se, zanemarujem ono što je bilo, pokušavam prepustiti sve prošlosti, nečemu što je bilo i za što sam i ja kriva, ali je završilo…popravka nema… vrijeme se ne vraća… ali kako god ja to pokušavam 'bacati'sebi iza leđa to ide za mnom… prati me… izaziva u meni nenormalne količine bijesa, ne mržnje, poželim iskočiti iz kože, vrištati, razbijati, plakati, čupati to van iz sebe… ali ne ide… i na koji način da to izađe iz mene više?!!!!!! Do kad? Želim se suočiti s tim, želim pogledati jednoj osobi u oči, pokazati koliko boli, udariti jednakom jačinom, poniziti, zgaziti do dna… i znam da neću moći… jer se osjećam slabijom… a znam da nisam… ali obećala sam si jednu stvar i to ću napraviti… neću odustati… vjerovati… to je još jedino što mi ostaje… ali kad se neka stvar skoro pa ponovi izgubim svaku volju za bilo čim više… danas… opet…the same feeling…strah… koji je ionako u meni 0-24 prisutan s razlogom je bio na deset puta višoj razini… samo nekoliko sekundi…trenutak…i kao da više nisam ni znala gdje sam niti je to bilo bitno, bojala sam se da se ne ponovi, u sekundi sam prevrtila stari scenarij i mogla pretpostaviti da i ovaj put može isto završiti… samo što sam sada imala priliku izbjeći to… na moju sreću… ali tko zna za drugi put… možda neću… nakon prvog sam mislila da se to više ne može ponoviti a nakon ovog danas, znam samo da moram neke stvari mijenjati, i napraviti neki korak… za sebe… |
Ponekad mi se čini da će ovaj osjećaj ne znam ni ja čega biti prisutan cijeli život i da ću baš zbog njega svaki put raditi sve veće greške… kad se jednom nešto uništi, čemu to popravljati, kada nikada više neće biti ono što je bilo na početku...ista stvar sa ljudima… kada te jednom netko uništi kao osobu, ostavi ožiljak za cijeli život čemu se dizati iz toga i vraćati na početak, boriti se da budeš nešto što nisi i što više nikada nećeš moći bit… gotovo... skupljaj posljedice svojih grešaka… ostaje ti samo živjeti u skladu s tim što sada jesi… s onim koliko vrijediš… i ne zaslužuješ kraj sebe osobu koja će te voljeti jednako kao i prije… koja će te vaditi iz toga, boriti se s tobom jer nema smisla… svaki dan postaje isti…ili gori… svaki odlazak u krevet, grad, dućan, školu, pa čak bacanje smeća postaje strah… i bijeg se nekad čini kao najbolje rješenje za sve… za novi početak…kojeg nema, ne postoji… jer osjećaj ostaje… uspomene žive… slike se ne brišu… i svaka riječ, svaki dodir boli… a opet jedina utjeha je da uvijek ima onih koji su prošli gore….i preživjeli... |
Nekad je dovoljno samo šutjeti, biti kraj nekoga i ne reći ništa…samo osjećati… otkrivati njegovu dušu…osluškivati otkucaje srca…zaboraviti sve ostalo što tada svejedno postaje besmisleno, beznačajno…u očima pronalaziti istinu…sreću…riječi…sve ono što bi tiho šapnuo na uho…pronaći i otvoriti sve ladice njegova srca…osjećati se sigurnom, voljenom…živjeti taj trenutak sreće toliko snažno da ćeš zbog njega moći potisnuti i najgore stvari prošlosti.. dopustiti mu da se uvuče još dublje pod kožu i ostane tu…zatvoriti oči i provlačiti prste kroz njegovu kosu…biti pred nekim ono što jesi…predati se potpuno…i još jednom ga zagrliti snažno, najjače, prisloniti glavu na njegova ramena i ostati tako…zauvijek… I don't want any night to go by Without you by my side I just want all my days Spend being next to you Lived for just loving you... Could I hold you for a lifetime Could I look into your eyes Could I have this night to share this night together Could I hold you close beside me Could I hold you for all time Could I could I have this kiss forever...em> |
Trebala bih napisati nešto…opisati ovu gomilu osjećaja koje su sada u meni…nije prvi put da osjećam toliko puno ali uvijek sam nekako znala prenijeti to na papir... danas ne znam…danas za mene riječi ništa ne znače, strah koji je svaki dan prisutan danas postaje neizdrživ… sve to kao da sada odjednom želi izletiti iz mene… a ja i dalje potiskujem i smirujem stvari… i toliko želim samo s tobom razgovarati o onome što skrivam od drugih… ne znaš koliko mi je to potrebno, tvoj zagrljaj i da usnama obrišeš moje suze, da zajedno izbrišemo prošlost i uspomene… i opet me obuzima onaj strah kojeg ne želim dijeliti, one misli koje ne smijem izgovoriti, onaj osjećaj kojeg moram zaboraviti…i potpuno me iscrpljuje… mijenjam temu… šaram nešto bezveze po papiru… pokušavam ne misliti… ali previše je toga sada u meni…znaš, napravila sam nešto što nikad sebi ne bi dopustila…zašto? Jer jedino još nisam naučila otići a sinoć sam bila spremna..i normalno, samo ti znaš pokvariti sve moje planove…iznevjerila sam i tebe i sebe i osobu koju volim i još ću povrijediti nekoga… sada ću te barem lakše pustiti sljedeći put… ne želim više bit ovakva…ne sad…želim naučiti stati i prestati gutati suze… Ali kad od davne prošlosti ništa ne ostane, kada bića umru, kada stvari propadnu preostaju MIRISI i OKUSI. Oni jedini preostaju, doduše krhki, ali utoliko živahniji, više odvojeni od tvarnog, uporniji, vjerniji. Oni su poput duše, postoje zbog podsjećanja, zbog čekanja,zbog nade, na svojoj gotovo nedodirljivoj kapljici nepokolebljivo nose, kad se sve ostalo sruši golemu zgradu USPOMENA. Marcel Proust- Combray |
< | rujan, 2006 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv