*naja*

nedjelja, 03.09.2006.


Voljela bi pronaći neku riječ koja barem približno opisuje ovo fucking stanje, ovaj osjećaj, ovo sve što me doslovno uništava iznutra i nikako ne izlazi van… ne prestaje! Ali baš NE PRESTAJE! Iz dana u dan…the same shit! Nadam se, živim, trudim se, zanemarujem ono što je bilo, pokušavam prepustiti sve prošlosti, nečemu što je bilo i za što sam i ja kriva, ali je završilo…popravka nema… vrijeme se ne vraća… ali kako god ja to pokušavam 'bacati'sebi iza leđa to ide za mnom… prati me… izaziva u meni nenormalne količine bijesa, ne mržnje, poželim iskočiti iz kože, vrištati, razbijati, plakati, čupati to van iz sebe… ali ne ide… i na koji način da to izađe iz mene više?!!!!!! Do kad? Želim se suočiti s tim, želim pogledati jednoj osobi u oči, pokazati koliko boli, udariti jednakom jačinom, poniziti, zgaziti do dna… i znam da neću moći… jer se osjećam slabijom… a znam da nisam… ali obećala sam si jednu stvar i to ću napraviti… neću odustati… vjerovati… to je još jedino što mi ostaje… ali kad se neka stvar skoro pa ponovi izgubim svaku volju za bilo čim više… danas… opet…the same feeling…strah… koji je ionako u meni 0-24 prisutan s razlogom je bio na deset puta višoj razini… samo nekoliko sekundi…trenutak…i kao da više nisam ni znala gdje sam niti je to bilo bitno, bojala sam se da se ne ponovi, u sekundi sam prevrtila stari scenarij i mogla pretpostaviti da i ovaj put može isto završiti… samo što sam sada imala priliku izbjeći to… na moju sreću… ali tko zna za drugi put… možda neću… nakon prvog sam mislila da se to više ne može ponoviti a nakon ovog danas, znam samo da moram neke stvari mijenjati, i napraviti neki korak… za sebe…
- 22:24 - Komentarići (11) - Isprintaj - #

srijeda, 21.06.2006.

Image Hosted by ImageShack.us
uhvatilo me danas nešto, nešto čudno…. Ponekad mi se to dogodi od onog dana kada se pokušavam izdići iznad svega i zaboraviti… ponekad…?…prije bih rekla često, samo što se to nekako potiskuje, nakuplja…i još nije došao onaj tren kada će sve to samo izletiti iz mene… a bojim se da je taj dan/trenutak/mojih par minuta sve bliže… i plaši me to… izgrađujem iznutra taj dio srca, proširujem ga, samo da što duže izdrži… ali prejaka je ta želja za osvetom…. Prejaka je ona svjetlost u očima koja pokazuje neizmjernu mržnju prema…….i dalje ne nalazim onaj pravi naziv za to…
i taj osjećaj…kao da ne se ne uklapam u niti jednu poru ovoga svijeta….kao da ne pripadam nigdje… kao da mi svaki dan netko oduzima dio po dio mene…i nikad više neće biti ono staro…možda će drugi znati preći preko toga, možda ću i ja jednog dana uspjeti ali ono što će mi uvijek smetati je to što poslije toga više ne mogu biti posebna, jedinstvena….imam svoj pečat za cijeli život i to nitko ne može obrisati… s njim učim živjeti…. i on će uvijek smetati, ako ne drugima, meni… ne podnosim to, želim ga maknuti zauvijek, izbrisati… i istina, svaki je čovjek poseban, neponovljiv, ali ja to sebi u glavu ne mogu stavit…
i taj osjećaj iz dana u dan postaje sve jači i teži…bolniji… i svjesna sam da ovaj put ne mogu riješiti problem sama kao što bi htjela i još kad se sjetim da ne znam, ne nalazim rješenje i da ću sutra možda i morati nešto poduzet…zbog sebe…
k vragu, želim samo biti sigurna, živjeti bez straha od toga što će biti kad izađem van, želim živjeti na način koji ja želim! I ima dana kada želim vikati postoji li netko tko će mi pomoći…. A opet živim za dan kad će se vratiti nekima ono što su zaslužili… jer ovo više postaje nepodnošljivo… i sljedeći put ako ne nestane istog trena kad ga sretnem, poludit ću….to je samo sekunda, a opet mene vraća na početak…ubija me…svakim danom sve više shvaćam da ovo postaje samo mučna stvarnost…i boli…boli….kao da nisu dovoljna posljedica slike koje ne mogu izbrisati iz glave, kao da nije dovoljno to što idem spavat i budim se prisjećajući se te odvratne….. ma šta je previše živjeti barem u miru za ovakvu vrstu života? Znam, imam kraj sebe osobe koje vrijede više od bilo čega, imam njega koji u ovoj situaciji znači život za mene…ali zašto da se oni trude kad ona sekunda ruši sve…kada onaj jadni pogled i smiješak smrve sve u meni što sam uspjela izgraditi… kad taj fukin' osjećaj ne izlazi iz mene!
I ima li smisla nasmijati se? Ima li smisla zaustaviti svaki put suzu? Nema… jer ne mogu ništa napraviti za sebe… i jedino rješenje sada je suza… a boli… i uvijek će tako biti… svaki put ispočetka…
- 18:40 - Komentarići (11) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2006.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Mrzim ovakve noći, ležim, ne znam kud bi sa sobom koliko mi je dosadno..po stoti put prelistavam sve moguće časopise koji se nalaze u kući, porješavam cijelu skandi križaljku, preslušam sve one stare cd-e koje sam slušala prije godinu dana i ponosna sam na sebe jer se još sjećam riječi pjesama... i onda opet odlutam mislima negdje daleko, daleko….na jedno lijepo mjesto… i poželim svoju mazu kraj sebe…eh, eto, bezveze si radim gluposti…što više razmišljam, sve mi više fali… a tako bi ga sad samo zagrlila… al dobro… sad će on brzo zvrcnut… a onda, ne znam zašto, ali uvijek pustim da mi misli pobjegnu na one stvari koje bi se trebale zaboraviti i preboljeti… tj. cijeli dan se borim protiv toga da ne mislim na to i u jednom trenu izgubim i snagu i volju i odustanem.. pustim da me još jednom poraze sjećanja i prisjete kako je to dotaknuti dno dna… najgore je što znam da nema rješenja, što se ne mogu ama baš nikuda pomaknuti…doslovno imam svezane ruke… i onda opet slijede živčane faze, izbacivanje bijesa, istresanje na nekome tko mi prvi dođe pod ruku, enormne količine onih kapljica što se same slijevaju niz lice, proklinjanje tog datuma, nekih osoba i na kraju čokoladica i ljubav smire sve….jecanje prestane, suze nestanu i osmijeh se opat pojavi na mom licu…

How I wish I could walk through the doors of my mind;
Hold memory close at hand,
Help me understand the years.
How I wish I could choose between Heaven and Hell.
How I wish I would save my soul.
I'm so cold from fear....

- 20:44 - Komentarići (16) - Isprintaj - #

subota, 03.06.2006.


Ponekad mi se čini da će ovaj osjećaj ne znam ni ja čega biti prisutan cijeli život i da ću baš zbog njega svaki put raditi sve veće greške… kad se jednom nešto uništi, čemu to popravljati, kada nikada više neće biti ono što je bilo na početku...ista stvar sa ljudima… kada te jednom netko uništi kao osobu, ostavi ožiljak za cijeli život čemu se dizati iz toga i vraćati na početak, boriti se da budeš nešto što nisi i što više nikada nećeš moći bit… gotovo... skupljaj posljedice svojih grešaka… ostaje ti samo živjeti u skladu s tim što sada jesi… s onim koliko vrijediš… i ne zaslužuješ kraj sebe osobu koja će te voljeti jednako kao i prije… koja će te vaditi iz toga, boriti se s tobom jer nema smisla… svaki dan postaje isti…ili gori… svaki odlazak u krevet, grad, dućan, školu, pa čak bacanje smeća postaje strah… i bijeg se nekad čini kao najbolje rješenje za sve… za novi početak…kojeg nema, ne postoji… jer osjećaj ostaje… uspomene žive… slike se ne brišu… i svaka riječ, svaki dodir boli… a opet jedina utjeha je da uvijek ima onih koji su prošli gore….i preživjeli...
- 23:24 - Komentarići (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.05.2006.


Nekad je dovoljno samo šutjeti, biti kraj nekoga i ne reći ništa…samo osjećati… otkrivati njegovu dušu…osluškivati otkucaje srca…zaboraviti sve ostalo što tada svejedno postaje besmisleno, beznačajno…u očima pronalaziti istinu…sreću…riječi…sve ono što bi tiho šapnuo na uho…pronaći i otvoriti sve ladice njegova srca…osjećati se sigurnom, voljenom…živjeti taj trenutak sreće toliko snažno da ćeš zbog njega moći potisnuti i najgore stvari prošlosti.. dopustiti mu da se uvuče još dublje pod kožu i ostane tu…zatvoriti oči i provlačiti prste kroz njegovu kosu…biti pred nekim ono što jesi…predati se potpuno…i još jednom ga zagrliti snažno, najjače, prisloniti glavu na njegova ramena i ostati tako…zauvijek…

I don't want any night to go by
Without you by my side
I just want all my days
Spend being next to you
Lived for just loving you...
Could I hold you for a lifetime
Could I look into your eyes
Could I have this night to share this night together
Could I hold you close beside me
Could I hold you for all time
Could I could I have this kiss forever...em>
- 08:20 - Komentarići (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.05.2006.

Hm…opet veliki razmaci između postova… bit će da neka virozica ne-inspiracije traje duže vremena… ma mislim da ću se ipak branit šutnjom..
Glavno je da sam ja danas napravila generalku sobice, to se ipak radi jednom godišnje.. :) uf, da bar… mislim da ne bi više znala gdje što stoji…(kao da ovako znam..) i ne bi to ajde bio neki problemčić za mene da ja to obavim onako na brzaka, pobacam što mi ne treba i idem dalje…ali ne, ja moram sve što nađem onako detaljno proučit… lud tako sam naletila na kutijicu di su sve one slatke slikice, pisma iz osnovne i tako te stvarčice iz mlađih dana… započeti dnevnici, sastavci… i tako sam se ismijala… rofl sama sa sobom…:) tako da mi je to zauzelo cijeli moj dan..al mi nije žao jer ću uvijek radije spremat sobicu nego učit, of course… :) i ne znam što mi je ovih zadnjih dana.. vjerojatno me nešto pere, kako bi rekla jedna meni jako draga osoba… :) al nećemo sad u detalje… uglavnom neki dan zvrcnula me mama sa posla i govori da joj izvadim neko meso iz škrinjice da se odledi dok ona dođe i još mi kaže odmah to napravi jer ćeš inače zaboravit… i normalno, čim sam poklopila slušalicu valjda sam automatski zaboravila da je ona mene uopće zvala… zujomeso nije našla kad je došla doma…:) a danas opet 5puta zove neka žena, i svaki put mi ponovi kako se zove, došla mama, ja pojma o imenu nemam.. no comment… da ne duljim više, a i spava mi se, zijev svima želim laku noć i slatke snove… pa-pa…

- 22:42 - Komentarići (16) - Isprintaj - #

utorak, 25.04.2006.

Uf, malo sam se ulijenila, nisam dugo pisala, tj. nisam ni imala neku potrebu… ali danas…zujo sretna sam… jako sretna… napokon… drago mi je što su se moj optimizam, vjera i upornost isplatili… ako kažem da sudbina postoji vjerojatno će mi se netko nasmijat na to ali nema veze.. vjerujem u to i napokon sam se uvjerila u ono-kad nešto jako dugo želiš onda ti se to i ostvari… ma nemojte se obazirat na ovaj postić.. ipak se lakše piše kad ti ništa ne ide od ruke…
danas sam riješila najvažniju stvar i raspravila sve iz prošlosti, okrenula novu stranicu i sad krećem ispočetka… s onim tko je bio cijelo vrijeme tu, a opet meni daleko.. s onim tko je usnama obrisao moje suze, uspomene iz prošlosti, maknuo barem na tren onaj strah koji je non stop prisutan… trebalo je samo progutati ponos, pustiti da se dogode neke stvari, dati vremenu da napravi svoje i unatoč svemu dalje vjerovati… i opet je tu… ovaj put nadam se da ostaje zauvijek…i nitko više ne postoji, nitko više bitan… osim nas….

''Samo ti
Uvijek bila si
I bit ces mi
Moja tajna
Jedne vjecne ljubavi
Samo ti
Oduvijek do vjecnosti
Sve sto imam
To si ti''

- 21:23 - Komentarići (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.04.2006.


Trebala bih napisati nešto…opisati ovu gomilu osjećaja koje su sada u meni…nije prvi put da osjećam toliko puno ali uvijek sam nekako znala prenijeti to na papir... danas ne znam…danas za mene riječi ništa ne znače, strah koji je svaki dan prisutan danas postaje neizdrživ… sve to kao da sada odjednom želi izletiti iz mene… a ja i dalje potiskujem i smirujem stvari… i toliko želim samo s tobom razgovarati o onome što skrivam od drugih… ne znaš koliko mi je to potrebno, tvoj zagrljaj i da usnama obrišeš moje suze, da zajedno izbrišemo prošlost i uspomene… i opet me obuzima onaj strah kojeg ne želim dijeliti, one misli koje ne smijem izgovoriti, onaj osjećaj kojeg moram zaboraviti…i potpuno me iscrpljuje… mijenjam temu… šaram nešto bezveze po papiru… pokušavam ne misliti…
ali previše je toga sada u meni…znaš, napravila sam nešto što nikad sebi ne bi dopustila…zašto? Jer jedino još nisam naučila otići a sinoć sam bila spremna..i normalno, samo ti znaš pokvariti sve moje planove…iznevjerila sam i tebe i sebe i osobu koju volim i još ću povrijediti nekoga… sada ću te barem lakše pustiti sljedeći put… ne želim više bit ovakva…ne sad…želim naučiti stati i prestati gutati suze…

Ali kad od davne prošlosti ništa ne ostane,
kada bića umru,
kada stvari propadnu preostaju MIRISI i OKUSI.
Oni jedini preostaju, doduše krhki, ali utoliko živahniji,
više odvojeni od tvarnog, uporniji, vjerniji.
Oni su poput duše, postoje zbog podsjećanja,
zbog čekanja,zbog nade,
na svojoj gotovo nedodirljivoj kapljici nepokolebljivo nose,
kad se sve ostalo sruši
golemu zgradu USPOMENA.
Marcel Proust- Combray
- 19:16 - Komentarići (12) - Isprintaj - #

utorak, 28.03.2006.

Image Hosted by ImageShack.us
...stajala sam već duže vrijeme tamo, sama, u noći, uživala u tišini i osluškivala zvuk vjetra koji je pjevušio neku poznatu pjesmu… zrak je bio je ispunjen onim mirisom meni tako poznatim… i poželim pustiti vjetru da me odvede tamo negdje, daleko od svega ovoga… prepuštam mu se samo na trenutak… poželim da nisam vezana za ovo mjesto osjećajima, ljudima i da upravo sada mogu spakirati kofere i otići…da nemam ništa što bi me moglo tu zadržati… zatvorila sam oči i prepustila se… tiho sam šapnula onu rečenicu, spremna sam na promjene… tiho… pokušala sam vjerovati u to… odgonetnuti osjećaje… onda sam opet osjetila onaj miris… vraća me natrag… i ne dopušta da odem… ali skupljam hrabrosti i odupirem mu se… pokušavam… i ne uspijevam… shvaćam da bježim i ne rješavam ništa… njegov miris će uvijek biti tu… a uspomene čine moju sjenu… i prate me… udahnem, otvorim oči i obećajem da ostajem boriti se protiv onoga što me svakim danom sve više potapa… spremna sam… i mogu… nije bitno-sama ili s tobom… ta ljubav će mi svakako pomoći i voljela bi da tada budeš uz mene… ali bez obzira na nas…život ide dalje…svijet ostaje isti…ništa se ne mijenja…osim nas…

''Samo ostaje nada da vrijeme
sad lijeci sve rane
i da Bog ce mi dati sad snage
prezivjet te dane...''

Image Hosted by ImageShack.us
- 22:10 - Komentarići (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.03.2006.

Image Hosted by ImageShack.us
U noćima kao ova znam da ne smijem ostati sama sa svojim mislima jer opet će me povući tamo negdje gdje jedva nalazim put, gdje se zapletem u cijelom labirintu osjećaja, boli, poniženja, tuge i želje za pravdom…želje da mi vrate ono oduzeto…ono što je toliko zaboljelo i povrijedilo da me u samo par sekundi pretvorilo u drugu, snažniju, jaču osobu i upoznalo s onim tupim osjećajem…kad mrziš i sebe i onoga tko ne zaslužuje živjeti…teška rečenica…ali pišem je tako lagano…i ne osjećam ništa… svi imamo pravo na život, bez daljnjega, ali to se pravo briše određenim, teškim, neljudskim postupcima koji se ne mogu opravdati…
u takvim noćima, kad nisam dovoljno jaka da se oduprem mislima i sjećanjima i izbrišem određene slike iz glave jedino što uspijevam je gutati suze koje bi trebale stat…uvijek jesu…a sada imam osjećaj da samo idu sve jače…ne želim biti ovdje…ovakva… ali imam li izbora nego pomirit se sa određenim stvarima? Ostaje mi samo nada da će jednom bit gotovo…do tada bojat ću se i dalje ovakvih noći… osjećat ću strah čineći svaki korak… ali preboljet ću to… jednom… zbog sebe…zbog nas…zbog onoga s kim mogu biti ono što jesam i trenutka sreće koji će živjeti u meni toliko snažno da ću zbog njega podnijeti baš sve…

Image Hosted by ImageShack.us
- 16:40 - Komentarići (23) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.